Bilješke međunarodnog pokreta za klimu mladih, Doha

Bilješke međunarodnog pokreta za klimu mladih, Doha


We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.

Četiri metričke tone ugljika. Ovo je moj osobni doprinos klimatskim promjenama; rezultat okretnog leta na pola svijeta.

Snažno uzdahnem, dodirnem prstima po stolu pladnja. Čovjek pored mene pročisti grlo, ubaci novine u džep sjedala i pita kamo idem. Kad mu kažem da sam na putu za Dohu na pregovore Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, podiže obrve. Njegovo iznenađenje nježno je pritiskalo moje izmučene Tomine cipele, izlizane traperice, kosu uvučenu u neupadljivi konjski rep i činjenicu da ne izgledam dovoljno važno da bih otišao u UN-a.

Nekoliko minuta razgovaramo o klimatskim promjenama. Odmahne glavom na uragan Sandy, pita koliko smo blizu postizanja međunarodnog sporazuma. Oštro udišem, zrak šuška između mojih stisnutih zuba prije nego što se upustim u objašnjenje kaljenih očekivanja oko COP18 dok su pregovarači postavili pozornicu za 2015. godinu i očekivano ispunjenje obvezujućeg ugovora. Objašnjavam šta se dogodilo u Durbanu i Riu, kako je COP15 otpuhao vjetar iz procesa, a sada smo stali na noge, vukući ispravan tekst iz Kjotskog protokola zajedno s nama.

Uljudno kimne, ali vidim kako mu se oči slijevaju dok pokušavam pregovarati o razmacima između žargona, dok se svi ti umorni politički procesi pretvaraju u piljevinu u mojim ustima. Ali on je znatiželjan prema pokretu mladih, želi znati što radimo i zašto idemo i kako se organiziramo. Objašnjavam 350., uspjeh prvog Međunarodnog dana klimatskih akcija 2009. godine, nedavno pokrenute kampanje za uklanjanje trupa „Do the Math“, projekta Global Power Shift. Riječi koje mi odjekuju iz usta dok pokušavam prenijeti našu strast u kontekstu naših prosvjeda.

Osvrćući se sada na to, teme Dohe prolaze mi kroz sjećanje, volio bih da sam mu ispričao o kulturološkom aktivizmu koji inspirira, kako putovanje s razlogom znači da ne vidite ništa od toga, već svega ljudi. Kako moje srce balira dvostruko veće kad sretnem članove svojih kolega, sva njihova nada i entuzijazam kruže mojim koracima po prašnjavim ulicama, lebdeći nad glavom dok sjedim iza leđa, rame uz rame s mladim aktivistima iz cijelog svijeta. Kako žvačemo svoju frustraciju, a zatim je pljujemo, remetirajući, favorizirajući, hashtagging i konačno se bori s negodovanjem dok se vodeći pregovarač SAD-a Todd Stern naginje mikrofonu, prigovarajući predloženom tekstu, jer odjekuje jezikom Balijskog akcionog plana, o pravednosti, predanosti i akciji. Farrukh podigne obrve, Pujarini pruži iscrpljeni zamah za oči, a ja prste ubacim u obliku pištolja i držim ga za glavu. Ona se nasmiješi i onda se nasmijem. Tariq nas gleda, obrve su mu zakrivljene, tvoreći pitanje, ali samo odmahnem glavom.

Nakon dva tjedna zajedno, probijajući se uvodima i lomljenjem leda, mi smo tim koji zajedno izvodi moždani udar. Mladi smo, preplavljeni i iscrpljeni, ali još uvijek nalazimo prostora da se udvostručimo od smijeha u 1 ujutro dok sjedimo ispred pregovaračkih soba, čekajući bilješke informacija i pronalazimo redove za „Sranje ljudi govore na COP18“ video.

"Pregovarali ste cijeli moj život. Ne možete mi reći da vam treba više vremena. "

Kad šef kineske delegacije krije riječi Todda Sterna, pozivajući ga na takvu apsurdnost i pitajući ga trebamo li ukloniti svaki riječ upotrijebljena u prethodnim tekstovima, moje oči pretražuju Marvina, želeći uspostaviti kontakt očima, kako bih vidio je li on zabavljen reakcijom pregovarača kao i ja. U 2:30 ujutro, kada Pujarini bijesno prisluškuje post na blogu, a Nathalia se skoči natrag kući, a Munira i ja sjedimo prekriženih nogu na krevetu i pregledavamo događanja dana i pokušavamo ne brojati sate spavanja još uvijek uđem (četiri), osjećam se sigurno, stisnut uz srebrnu oblogu ovog gromoglasnog olujnog oblaka.

U trbuhu pećinskog kongresnog centra, na pozadini naftne bujnosti i snažno klimatiziranim tržnim centrima, naša se solidarnost kreće poput valova, energije koja se nadima, viri i previja se nad sobom, spajajući nabreknute vode, probijajući se naprijed, rušeći se površine, razbijajući najtvrđe stijene upornom silom. Upravo me ta solidarnost tjera naprijed, susrećući s žestokim pogledom mojih kolega mladih aktivista dok se kreću pokretnom stazom i drže znakove dok tiho zure u pregovarače koji ulaze u kongresni centar. Sve odjekuje poruka aktivistkinje mladih Christine Ora 2009. godine.

"Pregovarali ste cijeli moj život. Ne možete mi reći da vam treba više vremena. "

Nakon što se Naderev Saño, šef filipinske delegacije, izjasnio sa svojim kolegama na akciju, ukazujući na pustošenje snažnih tropskih oluja koje su se nadvijale Filipinima, a njegov glas se slomio od emocija, omladinska crta staza dok pregovarači napuštaju sjednicu i kada on prolazi pored nas, pljesnemo. Cijeli plenarni okret gleda u nas i stojimo viši, pljeskamo glasnije.

Kad se Marija raspukne na suzama, njezina tuga postaje moja i ne mogu ugasiti očaj koji se u meni gubi. Dio je panela o ljudskim pravima i klimatskim promjenama, ona opisuje utjecaje koji njenu rodnu otočku državu, Kiribati, čine nenaseljenom, ali ona se guši od tuge, posrćući se riječima, dok slike na ekranu pokazuju razmjere šteta. Ne mogu skinuti pogled s nje, prsa su mi se stezala pod jakom tugom.

Sjedinjene Države odbijaju odgovoriti na to, odbijaju potpisati bilo što, pokazujući prstima i sliježući ramenima, još jedna igra: "Mi bismo voljeli, ali jednakost nije nešto što možemo prodati Kongresu." Želim uzeti ramena svoje zemlje i drhtati je dok joj se oči ne povuku natrag, sve dok ne osjeti mjeru nepravde, žurnosti, gorućeg straha koji pukne po leđima i ogromne arogancije našeg neakcija.

Želim sjediti za senatorom Inhofeom i čitati mu svaki od 13 926 recenziranih znanstvenih članaka objavljenih u posljednjih 10 godina koji potvrđuju prijetnju klimatskih promjena. Želim preuzeti sva Obamina klimatska obećanja, izbaciti ih s tim nedjelovanjem i sve to baciti kroz prozor Ovalnog ureda, razbijajući staklo i nazubljene rubove koji padaju na zemlju poput komadića klimatskog izbjegličkog života.

Želim uzeti svu Marijinu tugu, svu svoju frustraciju i baciti je na stolove, učiniti da osjećaju kako je hodati ulicama Dohe iza transparenta koji su držali pripadnici Arapskog klimatskog pokreta za mlade. Dio smo prvog klimatskog marša Katara i srce nam bljesne od emocija da budemo tu, da budemo zajedno, kradući poglede na tajnu policiju u njihovim plavim trenerkama i kikoćući jer nismo sigurni je li to ono što obično nose ili ako je to tako zamišljaju kako klimatski prosvjednici izgledaju, sve sunčane naočale i odgovarajuće trenirke marširaju ulicama Dohe vičući dok naši glasovi ne budu sirovi, a grla promucala promuklim skandirajući o klimatskoj pravdi.

Spojeni iz svih krajeva Zemlje, mi razumijevamo da se lako probija između kulturnih barijera, nudeći nam džep zaštite, mjesto na kojem se slične šale, svi govorimo isti žargon UN-a, prevrćući očima u leđa plenarni, suočavajući se s cinizmom, posezanje za nadom, uvijek jednim dahom jačim od agonije uništavanja duše ovog procesa.

"Ovo je moja budućnost, naša budućnost", kažem muškarcu, tako mi je glas bio tih da se mora nagnuti da uhvati moje riječi.

Svake večeri sjedimo za ljepljivim stolovima u kutnom restoranu i dijelimo se zajedno s sokom od avokada i chapatijem. Mozaik sjećanja razbacanih pod fluorescentnim svjetlima, komadi Pakistana, Kine, Australije, Brazila, Saudijske Arabije, Indije, Poljske, Bahreina, Francuske i Egipta, sve se topilo na površini laminata dok se preuređujemo, razmjenjujući kriške identiteta, donoseći ee stječe život, "nosim svoje srce sa sobom, (nosim ga u srcu)."

Konac ove priče, nit ovog pokreta, nada je koja nas spoji, visi nad tim postupkom, gurajući ga naprijed, suočavajući se s potopom koji nas navodi da odustanemo. Pokušavam to objasniti, ali uvijek me hvataju, ruke posežu za pravom riječju, a ne postoji nijedna. Samo mi srce lupa, uvija se, boli, tražeći razlog zbog kojeg ostajem optimističan. U Dohi mi se prsti čvrsto stisnu oko prave riječi, pravog razloga. Sjedeći oko stola, šalice za kavu razbacane po njegovoj površini, blijedi polukruzi iscrpljenosti naslikani pod našim očima, osjećam jedinstvo, koheziju misli, svrhe i strasti koja mi skače po venama, potresajući me budnom.

Klimatski pokret je pao na ramena svjetske mladeži i za razliku od naših političara naučili smo se okupljati. Naučili smo stvarati saveze oko našeg zajedničkog čovječanstva, a ne samovoljnih granica naših nacionalnih država. Naučili smo pronaći vlastite glasove u znak solidarnosti u našoj zajedničkoj poruci.

Kažu nam da je previše, prevelika, previše teška, ali oružje povezujemo u gradovima i selima širom svijeta i kopamo nožne prste u crvenu prljavštinu džungle, pustinjski pijesak, snijeg Arktika , tmurne gradske ulice i kaži im ono što vidimo kako se odražavaju jedni drugima u očima. Mi smo veći od ovoga.

Kad čovjek u avionu prekine moje objašnjenje klimatskog pokreta za mlade kako bih pitao što ovaj proces znači za mene osobno, uvijam časopis u ruke, prosipavajući me kroz poplavu slika u glavi. Sva moja iskustva iskliznula su u kutu moje misli. Tjedni bez vode u Betlehemu, rastuća mora koja kontaminiraju jedini vodonosnik u Gazi, protesti uzdušno Mrtvo more, oluje koje su okruživale obalu Gruzije, sve zimi Sierra Nevade, eksplozija u rafineriji nafte u Richmondu, a onda negdje iza toga vidim svog oca kako se smiješi dok me podiže na stijenu usred Nacionalnog parka Joshua Tree.

Imam tri godine, dlanom naslonjen na pješčenjak, osjećajući struganje u svojoj ruci i čvrstoću toga na svom srcu. "Divljaštvo", kaže moj otac dok pokazuje na ogroman prostor. Isprobavam riječ, a oči su mi se proširile da preuzmu sve to plavo nebo prolijevajući se na pustinjski pod. Još kao dijete znam da pripadam tome, da pripada meni, instinktivno osjećajući vezu moje duše i ovog prostora.

Sva moja vatra i ogorčenost rastopile su se kad razmišljam o svojoj prvoj svijesti o ravnoteži, prvi put kad sam osjetio istinu riječi Joséa Ortega y Gasseta koji mi strše u crijevima: "Ja sam plus okolina i ako ne čuvam potonje ne čuvam sebe. "

Odbijam suze, odložim časopis, mazim se sa stolom.

"Ovo je moja budućnost, naša budućnost", kažem muškarcu, tako mi je glas bio tih da se mora nagnuti da uhvati moje riječi.

"To znači sve."


Gledaj video: Eksplozija klima uređaja na KBC Rijeka


Komentari:

  1. Radite

    Naravno. Događa se. Razgovarajmo o ovom pitanju.

  2. Shakall

    The excellent idea, agrees with you.

  3. Abdul-Haqq

    trebao bih

  4. Ridgeiey

    I regret, that I can not participate in discussion now. It is not enough information. But with pleasure I will watch this theme.

  5. Maladal

    Mislim, dopuštate pogrešku. Mogu to dokazati. Pišite mi u PM, razgovarat ćemo.



Napišite poruku