Mapiranje kulture dijeli se u češkom selu

Mapiranje kulture dijeli se u češkom selu


We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.

Zimi u selu Horni Maxov (Gornji Maxov) živi malo - po posljednjem prebrojavanju, češki popis stanovništva dao je 138 stalnih stanovnika. Pošta dolazi u crkvu, a da biste ovdje kupili kruh, morate voziti ili skijati nekoliko kilometara do pekare u susjednom selu u dolini.

Sam Maxov sastoji se većinom od malih drvenih kuća s strmim krovovima raspoređenim nad padinama ispod crkve. Lako možete vidjeti zašto se ne bi svi odlučili živjeti ovdje trajno - većina kuća je grijana drva, a zima donosi puno lopata snijega. Ako krenete malo prema sjeveru, zemlja se otvara u prolaze drevnih brežuljaka - penjete se na greben i vidite da se krajolik pretvara u more bijele smreke ispod vas.

Ljeti ljudi pješice mahnu ovim krajolikom pješke; zimi skijaju na skijalištu. Dugo održavane staze povezuju samotne kolibe koje često služe kao planinske patrolne stanice - zimi je često stotine pari skija izvan njih.

U ovom malom selu Horni maxov, unutar ovog mirnog brdovitog krajolika, živi češka muskarica Jana Henychova s ​​gotovo 30 sibirskih huskyja. (Njezin suprug Rodney, drugi muškarac podrijetlom iz Ohija, živi u susjednom selu Janov sa svojim psima.) Kuća moje obitelji uzlazna je od njihove kuće, pa pitam Danu da li mogu upasti u njenu privatnost da ju intervjuiram. Ja imam sreće - slaže se ona.

* * *

Doći ću razgovarati s Janom i Rodneyjem u šest, ali kad stignem, Jana još uvijek sprema staze za pse. Rodney je, međutim, kod kuće. On je visok čovjek s dugom kosom i sijede brade, u podstavljenim kombinezonima. Gledam ga kako večera, nabojući četiri različite vrste sira na ostatak riže i konzumirajući nastali nered užurbano tempom.

Sjedim za njihovim kuhinjskim stolom i slušam kako Rodney govori i odvodi u svoju okolinu. Janina kuća mješavina je tradicionalne češke planinarske kuće i musherove kuće. Poznati češki predmeti za kućanstvo ispunjavaju kuhinju: na policama se nalaze plave i bijele porculanske staklenke sa svojim sadržajem - ulje, šećer, mažuran - ispisane slikanim pismom, a na zidu su ukrasne keramičke ploče, kao i stari sat koji svaki put zvoni četvrt sata.

Dokazi o psima postoje svugdje. U hodniku su obješene pojaseve i vreće pseće hrane na tlu. Zidovi su ukrašeni fotografijama pasa i plakatima s utrka, uključujući prestižni Finnmarkslopet koji je Jana prošla tri puta - dva puta u utrci na 500 kilometara i jednom u utrci na 1000 kilometara. (U svojoj je kategoriji također dva puta osvajala europsko prvenstvo, iako je malo odbacila ovo: „Skandinavci ne dolaze na ta prvenstva i tamo su najbolji.“)

Ne mogu uvijek izraziti iste koncepte na češkom i engleskom jeziku - njih se dvoje u potpunosti ne preklapa.

Rodney očito uživa u razgovoru s anglofonom - živi u Češkoj dvije godine, kaže, otkad su se Jana i vjenčali, a rijetko se susreće s govornicima engleskog jezika. Razgovaramo o vremenu. Vrijeme je bilo usrano za pašnjake, kaže Rodney. Na glavnim poljima postoje lokve, a voda se smrzava na trkačima na sankama i oblikuje kuglice u psećim šapama, a to nije dobro.

Rodney kaže da je ove godine jedva trenirao pse. Razgovor zatim malo odskače prema politici i o tome kako su Česi (nasuprot tome kako su Amerikanci), ali uglavnom govorimo o hrani. Rodney kaže da je jedna od najtežih stvari oko preseljenja ovdje nestala američka hrana.

"Nekad sam bio jako depresivan zbog toga što ovdje nisam mogao dobiti dobru krišku pice. Ali čovječe, sada čak možeš dobiti i maslac od kikirikija u supermarketu. I to je također Skippy! I Oreos. Čini se da češka djeca vole Oreos, ali ne shvataju da ste razdvojili Oreo i umočili ga u mlijeko. To je ključni dio cijelog procesa Oreo! "

Pita me kako držim nož i vilicu - češki ili američki? - što vraća sjećanja na to da ih je posebno stroga učiteljica u češkoj razrednoj školi, gospođa Frigid, zgražala zbog nepravilne tehnike vilice. U jednom trenutku kažem jebote, u čemu Rodney uživa - „Baš je lijepo čuti kako netko psova na engleskom! Jana mi je rekla da Česi nemaju mačeve. Ipak sam otkrio da laže. " To je mnogo istinito - Česi zapravo imaju mnogo više psovki i mnogo su raznolikiji u svojim profanijama od engleskog govornika.

U 18:00 je već mrak. Dok razgovaramo, možemo čuti kako vjetar zviždi na prozorima, a psi laju vani iz svojih pasa. Prolazio sam pored njih na putu ovamo - ograđeni ograđeni prostor sadrži odvojene dogotove za svakog psa, a njihova su imena obojana bočno. Ponekad, ako provedete puno vremena u Horni Maxovu, možete ih čuti kako zajebavaju.

Prvi put kad sam ga čuo - noću, pod mjesecom, ni manje ni više - bio sam iznenađen i zadivljen, ali u ovom trenutku je to samo još jedan dio zvučnog krajolika. Doduše, Jana je imala problema s tim u prošlosti: susjedi su se žalili na buku dok je živjela u dolini.

Potom se Jana vraća kući, umorna od dana - danas je počistila staze i školskim danima održavala prezentacije pasa. Ona je kompaktna i atletsko plavuša. Kosa joj je pletena i nosi isti podstavljeni kombinezon kao i Rodney, veliki pulover od crvene vune s nordijskim uzorkom. Počinje raditi oko dnevne sobe, ležerno razgovarajući s Rodneyjem.

Gledam ih kako međusobno komuniciraju - ponekad govore jezik jedni drugima, oslanjajući se na geste i izraze i zajednički vokabular. Jana započinje s pripremanjem hrane, a Rodney kaže: "Kukajte me!", A Jana ga prazno gleda. Promatrajući nepravilnost njihovih interakcija, sjećam se kako sam se kretala nedavnim domom Quebeca kroz svoj grozno zrnati francuski jezik i uhvatio sam se besmisleno pitajući se kako bi bilo zaljubiti se na strani jezik.

U međuvremenu, Rodney se žali da Česi nemaju smisla za humor. "Jana me nikad ne smatra smiješnim! Radim sve ove gluposti, a ona samo zuri u mene kao da joj je neugodno da me poznaje! Gledam uživo u subotu navečer i puknem, a ona samo odmahuje glavom! " Sjećam se da su moji roditelji razmišljali isto o Amerikancima - gledala sam s njima svoje omiljene filmove u Engleskoj i postalo im dosadno. Jana i ja razgovaramo o tome i dogovaramo se o određenoj temeljnoj neprevodivosti na češki humor.

Jana slegne ramenima, a ja sam se ostavila pitati o ograničenjima jezika. Engleski je lijepo koban i ima najveći vokabular bilo kojeg jezika. Uvrede koje su izmislili dramatičari u petnaestom stoljeću i dalje su u zajedničkoj upotrebi. U međuvremenu, Čeh ima oko 25 glagolskih vremena. Savijamo se i modificiramo svoje riječi dok ne kažu ono što mislimo - imamo glagol tenza za „htjeli bismo, ali nismo“. Imamo i čitave rečenice bez samoglasnika: "Strč prst skrz krk." je popularna. Moji prijatelji koji govore engleski govore mi da zvučim kao da imam infekciju grla.

Uvijek ne mogu izraziti iste koncepte na češkom i engleskom jeziku; ovo dvoje se u potpunosti ne preklapaju. Mogu i ja htjeti krišku hljeba na isti način, ali ne mogu uvijek da se šalim na isti način. Ne mogu ni biti tužna na isti način, zaključujem. Ponekad, kad sam nervozan ili uplašen u Sjevernoj Americi, povlačim se u taj prekid, svjesno prelazeći svoj unutarnji monolog na češki kako bih stvorio neku vrstu barijere između mene i konkretnog svijeta.

No, dok gledam Janu i Rodneyja, shvaćam da je ta prekida veze na neki način trivijalna i umjetna, a kad se pogleda s ove nepostojeće točke, moje povećanje se čini pomalo samozatajno. Na kontinentima se Rodney zaljubio, a Jana se zaljubila u potpuno istu stvar, Rodney je trkao svoje pse na Michiganovom Gornjem poluotoku, a Jana je trčala po brdima sjeverne Bohemije. To im ima smisla i oni imaju smisla jedni drugima. Ni moj strah, ni Rodneyjeva kucnost za pizzu ne odgovaraju tome.


Gledaj video: Češi v Srbsku. Pijaca u Beloj Crkvi. 1998.