Čuvanje kulture i povijesti Tibeta: Intervju s Michaelom Yamashitom National Geographic-a

Čuvanje kulture i povijesti Tibeta: Intervju s Michaelom Yamashitom National Geographic-a

yatsa gonbu, gljiva cordyceps koja ubija i mumificira svog gusjeničnog domaćina, proteže se samo oko jedan centimetar od zemlje - gotovo da je golim ljudskim okom gotovo nemoguće vidjeti. Mnogi Tibetani provode ljetne mjesece na laktovima i koljenima, puzeći travom u potrazi za neuhvatljivim klice. Na engleskom poznata kao Ophiocordyceps sinensis, a na kineskom jeziku doslovno „zimski crv, ljetna trava“, ubrano yatsa gonbus kupuju i prodaju kineski trgovci kao "Viagra prirode".

Ova razmjena crva za gotovinu jedna je od čudnih promjena u tibetanskoj kulturi koju fotoreporter New Yorka Geographic Michael Yamashita dokumentira u svojoj novoj knjizi "Shangri-La: Uz put čaja do Lhase." Yamashita (63) je krenula u potragu za drevnim cama gudao - "Old Horse Tea Road" - ruta preko Tibeta i jugozapadne Kine duž koje su Tibetanci svojedobno trgovali kineskim konjima čajem, a na putu su sreli i crva.

Yamashita je prikupio svoje fotografije iz dvogodišnjeg putovanja u fotografsku pripovijest na 272 stranice koja prati trasu, počevši od Nacionalnog parka Jiuzhaigou i prolazeći preko Sečuana i Yunnana, pa sve do tibetanske autonomne regije (TAR).

Klikni za veću sliku

Ovu priču o promjenama zaokupljale su slike zapanjujućih prirodnih ljepota koje prikazuju planine, livade, manastire i mnoga najživljija kineska manjinska područja. Shangri-La dolazi iz Shambale, što znači raj u tibetanskom budizmu. Ali ti krajolici brzo nestaju.

Zatekao sam se s Yamashitom u Hong Kongu kako bih razgovarao o foto-novinarstvu, prednostima časopisa tijekom leta i prešao na digitalno.

Što vas je dovelo u Tibet?

Jednostavno sam se zaljubio u krajolike, ljude, duhovnost.

Kad ste krenuli tamo?

Prije petnaest godina. Otišao sam napraviti priču o Josephu Rocku. On je veliki geografski istraživač koji je pisao 1920-ih o Tibetu i Yunnanu i živio u Li Jiangu. Tada nije bilo turista. Li Jiang se sastojao od gradskog trga i malo vijugavih kanala. Bilo je prekrasno. [Rokova djela] osnova su romana Jamesa Hiltona iz 1933. godine Izgubljeni horizont, To je klasik. Ako ga niste pročitali, trebali biste. Knjiga je bila divno poznata i vodila je do filma, Shangri La, a ostalo je povijest.

Recite mi malo o vašem startu u fotoreportu.

Samo sam naletio na to, bez plana osim činjenice da volim fotografiju. Moj jedini san bio je fotografiranje, a negdje na liniji shvatio sam, „kakva bi velika prevara bila da bih mogla od toga zaraditi za život!“

Išao sam u Wesleyan na fakultet i proučavao drevnu povijest, ali samo zato što su me zanimali moji korijeni. Odrastajući u Americi, bio sam Japanac-Amerikanac, bez ikakvog osjećaja za Japanski dio toga. Tako sam otišao u Japan odmah nakon diplome i tamo završio živjeti četiri godine u ranim 70-ima, za to vrijeme kupio sam lijepu kameru i postao profesionalac.

"Profesionalno" što znači samo objesiti moj šešir, rekavši: "U redu, ja sam profesionalni fotograf." I onda morate ići na posao. Bio sam freelancing kada sam dobio veliki, a to je bio Singapore Airlines u to vrijeme.

Zašto je to bilo veliko?

Jer imali su snage i novca. Moje područje je bila Azija i slali su me na sva njihova azijska odredišta. Tako sam zaradio za život sedam godina, a zatim, zato što sam imao pregledan portfelj i bio sam vrlo simpatičan, vratio sam se u Sjedinjene Države da potražim bogatstvo. Prilično sam se uputio ravno u [National] Geographic. Svidjelo im se ono što su vidjeli, a ja sam završio svoju prvu Geografsku priču 1979. Otišao sam u Hokkaido, to je bio veliki hit i nikad se nisam osvrnuo.

Singapore Airlines je vjerovao u dobru fotografiju i ja sam se sjajno izložio.

Mislite li da ljudi danas ozbiljno pišu časopise u letu?

Klikni za veću sliku

Možda i nije, ali vaš će rad ipak dosegnuti puno ljudi, plus puno utjecajnih ljudi leti. Radi se o izgradnji vašeg tijela posla i portfelja.

Ovako je to funkcioniralo: objavljeni ste u određenoj razini časopisa, što bi vam omogućilo da sljedeći korak učinite drugom, pa drugom.

Nažalost, danas je ostalo vrlo malo otisaka, kao što znate. Dakle, činjenica da tamo postoji čak i fizički magazin ... razmišljam samo o tome, a magazin "U letu" nije ugrožena vrsta. Vjerojatno je dobro mjesto da budete upravo sada.

Je li knjiga kompilacija mnogih putovanja?

Da. Većina fotografija snimljena je u posljednjih pet godina. I moja je prva sve digitalna knjiga. Postoje dva ili tri kadra koji su iz filma.

A kakav je bio taj prijelaz?

Mislio sam da ću biti posljednja osoba u tranziciji. Volim film! Vi ste majstor filma, a onda vam je iznenada data ta nova tehnologija i tražili da je zaostanete? Tako sam bio prilično kasni mijenjač, ​​otprilike 1995. godine. Imao sam zadatak za knjigu o zračnim fotografijama u New Yorku i uzeo sam cijeli svoj filmski proračun, koji je iznosio oko 15 000 dolara, i potrošio sam ga na digitalni fotoaparat i više vremena letenja. Pod pritiskom knjige morao sam se upoznati i postati vješt u korištenju nove tehnologije. Sad kad jesam, volio bih da sam se promijenio ranije jer je to puno jednostavnije.

Digitalni imaju brojne prednosti. I mislim da su fotografije [in Šangri-La] stvarno pjevati. Njihova kvaliteta, sjaj, različit od filma. Ima živost prema boji koju smatram vrlo bogatom.

Kako ste prvi put čuli za Yatsa Gonbu?

Rad na ovoj knjizi! Sjeveroistočni Sichuan je mjesto koje sam čuo za cama gudao, Gotovo dvije tisuće godina Tibetanci su trgovali kineskim čajem za konje. Stoga sam pratio tu priču i bila je vrlo popularna. I dok radim na tome, naletim na momke sa crvima! Mislila sam, nije li ovo savršeno? To je priča o tome da Tibetanci nemaju više konja za trgovinu, umjesto toga, trguju crvima svojim čajem. Između svih ovih stvari postoji veza. Jedno vodi drugom.

Spomenuli ste da Kinezi plaćaju i do pedeset američkih dolara crv. Je li priliv brzog novca dobra ili loša stvar za Tibet?

Oh, to je dobra stvar. To nikoga ne čini bogatim, već im daje priliku u životu srednje klase i jednostavno uhvaća se za vanjski svijet. Sada mogu priuštiti motocikle. Loše strane su u tome što je to nestašan resurs, da se uvijek ima puno borbi gdje je novac uložen, i da trgaju travnjake, mada postoje grupe koje ih pokušavaju naučiti kako odnijeti crve bez oštećenja.

Što knjigu trenutno čini zanimljivom stranoj publici?

Klikni za veću sliku

Krajolici u ovoj knjizi brzo napreduju. I tome sam bio svjedok. Mnogo je toga fotografirano u Sichuanu i Guangzhu i Yunnanu, jer ta područja većeg Tibeta danas izgledaju više tibetansko nego tibetanska autonomna regija. Kina se koncentrirala na Kinu koja koristi TAR. Nomadi su preseljeni i useljeni u kućište. Životni stil se mijenja. Zapravo gube ogromne dijelove svoje kulture.

Kanding, koji je nekad bio ulaz u Tibet, postao je u velikoj mjeri turistički grad Han, a tamošnja tibetanska prisutnost ograničena je na zabavu za turiste.

Kada fotografirate koliko modernog razvoja držite u kadru?

Sve snimam. Ali moja vrsta priče nije moderna Kina. Zanimaju me kulturne priče i povijesno očuvanje - stvari koje nestaju. To radim od 1982. godine, imam ogromnu kolekciju fotografija koja ima prilično veliku povijest zadnjih 30 godina. Moja zbirka ima mnogo fotografija koje se više ne mogu snimiti. Ako imam ostavštinu, uspio sam sačuvati zemlju koja brzo nestaje i neće postojati za pet ili deset godina. Sve se tako brzo mijenja.

Nije li novinarima danas teško ući u Tibet?

Vrlo. U tim okolnostima, imao sam veliku sreću što sam završio projekt u prošloj godini. Od Olimpijskih igara došlo je do prekida i nereda, a Kina je zatvorila Tibet gotovo godinu dana. Čekao sam u krilima, snimao sve, osim Tibeta, samo sam čekao da dobijem dozvolu, što sam napokon i učinio. Sada je još teže.

Što ćete dalje raditi?

Veliki kanal, najduži kanal na svijetu. Najduži vodeni put koji je stvorio čovjek. To je opet spoj povijesti i promjena. Uvijek tražim sljedeću priču i teško ih je naći.


Gledaj video: See Potala Palace, the Iconic Heart of Tibetan Buddhism. National Geographic